Veče 4.maja, Holandija. Svake godine, tačno u 8, život prestaje na dva minuta. Autobusi stoje isključenih motora, kelneri u kafićima ukipljeni su sa poslužavnicima u rukama, muzika je isključena, biciklisti zaustavljeni na sred ceste... Semafori uzalud menjaju boje. Dva minuta ćutanja za žrtve Drugog svetskog rata, već 62 godine za redom.
U Srbiji je Drugi svetski rat bolje ne pominjati. Četnici su pred zakonom odavno izjednačeni sa partizanima. Samo pred zakonom. U svemu ostalom Srbija se trudi da im nadoknadi pažnju koja im je dugo uskraćivana. Od državne politike i državnih simbola do popularne kulture. Samo ne mogu još da se dogovore da li četnički pokret treba rehabilitovati kao fašistički ili antifašistički. Nekako je na vrh jezika da u školske udžbenike uđe nova interpretacija po kojoj su divlji partizani sišli iz šume, sprečili građane da dočekaju nemačke tenkove zastavicama i time stali na put modernoj evropskoj Srbiji. Ali nije sve samo teorija, radi se i na praksi. Vesti samo od prošle nedelje: U Kruševcu se formira dobrovoljačka jedinica. Govori se o hrišćanskoj miliciji. U Beogradu združene snage verskih fanatika, rasista i nacionalista najavljuju da će proliti krv uživalaca marihuane. To su im valjda kondicione pripreme pre nego što krenu da brane svete srpske zemlje? U Novom Sadu razbijeni su prozori na kući sveštenika Adventističke crkve.
Pokušavam da zamislim Beograd kako stoji mirno dva minuta godišnje odajući poštu žrtvama rata. Poštu žrtvama rata, a ne onima koji su ubijali i vodili te ratove. Poštu poginulim antifašistima i civilima od 1941. do 1945. i poštu mrtvima od Vukovara, preko Srebrenice, do Kosova. Pokušavam da zamislim, ali mi ne ide. Ratovi u Srbiji su zanimljivi samo kada se o njima govori u budućem vremenu. Možda bi trebalo uvesti minut ćutnje unapred. Za mrtve u ratovima koje sanjaju i prizivaju srpski političari.
No comments:
Post a Comment
Note: only a member of this blog may post a comment.