Ako je postojala jedna stvar koju kao dete nisam voleo u odlascima na
letovanje, onda je to bilo pisanje razglednica. Posebno kada je na
razglednicama očekivan tekst duži "Ovde je sunčano" ili originalniji od
"Puno pozdrava iz". Od kada su računari nagrnuli u naše živote,
razglednice su gotovo nestale. Zašto bih nekome slao sliku Dubrovnika,
Osla, Rima ili bilo kog drugog mesta na svetu, ako se hiljade lepših
fotki mogu skinuti sa weba? Zašto bih nekome slao parčence kartona sa
lošom reprodukcijom koje će putovati danima po poštanskim vrećama i
proći kroz ruke desetina poštara i transportnih radnika, ako e-mail
stiže za par sekundi? Zašto bih se trudio da napišem "Puno pozdrava iz"
ili proširenu rečenicu, ako esemes "sve ok, mah" nosi istu informaciju?
Pored toga, slanje razglednice zahteva i izvestan trud. Treba otići do
trafike, izabrati razglednicu iz jedne od onih rotirajućih galerija,
treba naći gde se prodaju markice, a zatim i poštansko sanduče.
Ispisivanje teksta je priča za sebe. Nekada se to radi u bašti
restorana, nekad na plaži, na ulici ili nekom drugom mestu, ali uvek je
potrebno obezbediti makar čvrstu podlogu, olovku koja radi, imenik sa
adresama koje ne pamtimo. Kad se sve to sabere, čini se da je
razglednicama odzvonilo. Vreme u kojem živimo slavi samo minimum uložene
energije koji završava posao.
Izgleda da je bilo potrebno da razglednice postanu out da bih ja
počeo da ih pišem kada to više niko od mene nije očekivao. Ili je to
potreba da se tera kontru vremenu. Kako god, sam ritual pisanja i slanja
razglednica postao mi je pravo uživanje. Štaviše, našao sam u tome
nešto veoma važno. Za raliku od e-maila ili esemesa, razglednica nije
dvosmerna, ne očekuje odgovor. Onaj koji šalje razglednicu je otišao i
šalje je onima koji su ostali. Niko ne šalje razglednice od kuće. Uloge
su tu strogo podeljene. Nešto kao neuzvraćena ljubav koja ni ne očekuje
da bude uzvraćena. Davanje (slanje), bez traženja (primanja).
Nekoliko nedelja sam već stanovnik Utrechta. O tome kako i zašto,
nekom sledećom prilikom. Imam novu adresu, poreski broj, račun u banci,
nalepnicu u pasošu, bicikl, ključeve i magnetne kartice koji otvaraju
vrata stana, kancelarije, instituta, parkinga za dvotočkaše. Prošlog
vikenda završio sam useljavanje kupovinom presice za beli luk. U
Utrechtu je sad moja kuća, ali još uvek ne dovoljno da ne bih pisao
razglednice odavde. Ili bar jednu razglednicu koja se nastavlja u obliku
ovog bloga.
Sve je ovo moglo i kraće: Puno pozdrava iz Utrechta.
No comments:
Post a Comment
Note: only a member of this blog may post a comment.